Spomenik, smješten na širokoj istočnoj zaravni Glavnog kolodvora u Zagrebu, zamišljen je kao trajni podsjetnik fragmentiranjem neupitnih činjenica i svjedočanstava. Ova lokacija nosi sjećanje na tradicionalno dinamično mjesto kretanja i putovanja s jedne strane, a s druge priziva temu holokausta, neprihvatljivog ponora civilizacije. Naime, tijekom 1941. i 1942. godine, crna lokomotiva, takozvana Katica, odvozila je buduće zatočenike sa željezničke stanice u Koprivnici u koncentracijski logor u zatvorenim vagonima. Ta lokomotiva nijemi je svjedok ustaškog terora.

Nova artikulacija širokog, trenutno nedefiniranog prostora postignuta je integracijom dviju tematski suprotstavljenih cjelina (spomen-trga i parka). Slika ovog danas neupadljivog prolaznog mjesta transformirana je u prostorni raspored koji isprepliće spomeničku arhitekturu s elementima urbanog dizajna i zelenila. Ovaj je raspored osmišljen u skladu s očekivanim funkcionalno-prostornim restrukturiranjem buduće željezničke pruge – koridora stanice (jugoistočni kut Zelenog potkovičja).

Spomenuti motivi integrirani su u svoju okolinu kroz smisleni dijalog i prostornu međuovisnost. Koncept koji se odvaja od izravnog, metaforički doslovnog dizajna spomenika određuje pristup temi i mjestu. Ovaj koncept ne zahtijeva dominantan i ekspresivan spomenik-artefakt – pojedinačni prikaz koji je prečesto izložen kao zastarjelo i umjetnički upitno postignuće sumnjive vrijednosti.

Rješenje se nudi oksimoronskim dijalogom suprotstavljenih tema i njihove egzistencijalne oprečnosti postojanja i nestajanja, svjetla i tame, dobra i zla. Ta se dihotomija izražava transcendentalnim jezikom i suvremenom osjetljivošću koja zrači trajnim upozorenjem na tragično iskustvo civilizacije. Ovaj pristup rezultira dostojanstvenim, „funkcionalnim“ spomeničkim ambijentom koji zahtijeva organiziranu povijesnu prezentaciju i svakodnevno održavanje primjereno važnosti spomen-područja.

Takva lokacija uvijek mora pobuditi zanimanje i prikazivati skladan urbani krajolik. Na taj način, njezin uvjerljiv i utemeljen ambijent funkcionira potpuno drugačije od izoliranog, kontemplativnog krajolika ili land art interpretacije.

Ovo mjesto i ovaj projekt predstavljaju iznenađenje koje poziva svakoga da zastane i uzme trenutak tišine usred užurbane gradske vreve. U kontrastu s užurbanim ritmom njegove šire okoline, spomenik je poziv na savjest u našim osobnim i kolektivnim svakodnevnim životima. Ovdje se ne pretpostavlja samo znanje, već i uvid.